Dramsko-operni projekt »Didona i Eneja/Smrt u Veneciji« redatelja Olivera Frljića premijerno je izveden u petak u Teatru &TD. Frljić, redatelj »iščašene« perspektive, istodobno postavlja baroknu operu «Didona i Eneja» Henryja Purcella i dramatizaciju pripovijetke »Smrt u Veneciji« Thomasa Manna - obje predstave igraju istovremeno i s istim izvođačima koji, kad ne igraju u operi na velikoj sceni Teatra &TD, sudjeluju u »Smrti u Veneciji« u prostoriji Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK).
Ovaj eksperimentalni kazališni projekt istražuje način na koji se dva scenska i realna vremena uvjetuju i stvaraju specifičnu dramaturšku međuovisnost. I dok ova međuovisnost ostaje nevidljivom na površinskoj strukturi, privilegirano mjesto njezina pojavljivanja postaje iskustvo izvođača koji se stalno seli iz jedne u drugu izvedbu. Međutim, publika ima mogućnost u jednoj večeri pogledati samo jednu izvedbu i njihove strukturalne i vremenske uvjetovanosti ostaju izvan njezina vidokruga.
Zakoračivši u prostor SEK-a, gledatelj istovremeno zakorači i u predstavu - na putu do sjedala treba se probiti kroz raspjevane i ushodale glumce. Njihovo komešanje prestaje onog trena kada i ono publike. »Gustav von Aschenbach je umro« - glasom koji reže tišinu progovara sam Aschenbach, odnosno Ana Karić, koja ga utjelovljuje. Smrt, koja je posljedica nemogućnosti ostvarenja društveno neprihvatljivog oblika ljubavi (pedofilije), u pripovijetci se javlja tek pred sam kraj, dok je u Frljićevu čitanju Manna ona pokretač dramske radnje - stanje smrti omogućuje raznoliko oživljavanje protagonista Aschenbacha.
Frljić kao da je glumcima dao potpunu slobodu pri kreiranju i interpretaciji uloga. Glumci plešu. Pjevaju. Plaču. Krevelje se. Bjesne. Histeriziraju. Glumci se igraju. I uživaju u toj igri, a sudeći po salvama smijeha uživa i gledateljstvo. Isto gledateljstvo biva napuštenim u onim trenucima kad ansambl »seli« na Kartagu - sva su uha naćuljena, sve oči uprte u izlaz na scenu, napetost bi se mogla nožem rezati, a ipak vlada mrtvačka tišina. Dopire glas Didone - jedini siguran znak o postojanju drugog kazališnog prostora, drugog kazališnog znaka.
Po završetku predstava publika se ujedinjuje na jednome mjestu radnje - u foajeu &TD-a. Stječe se dojam da je potpisala prešutni sporazum - pričaj o onom što si gledao, ne raspituj se o onom što tek slijedi. »Smrt u Veneciji« bila je bombastična demonstracija i glumačkog i redateljskog zanata, a što nam donose »Didona i Eneja« pitanje je koje nas sada jako kopka.
Ovaj eksperimentalni kazališni projekt istražuje način na koji se dva scenska i realna vremena uvjetuju i stvaraju specifičnu dramaturšku međuovisnost. I dok ova međuovisnost ostaje nevidljivom na površinskoj strukturi, privilegirano mjesto njezina pojavljivanja postaje iskustvo izvođača koji se stalno seli iz jedne u drugu izvedbu. Međutim, publika ima mogućnost u jednoj večeri pogledati samo jednu izvedbu i njihove strukturalne i vremenske uvjetovanosti ostaju izvan njezina vidokruga.
Zakoračivši u prostor SEK-a, gledatelj istovremeno zakorači i u predstavu - na putu do sjedala treba se probiti kroz raspjevane i ushodale glumce. Njihovo komešanje prestaje onog trena kada i ono publike. »Gustav von Aschenbach je umro« - glasom koji reže tišinu progovara sam Aschenbach, odnosno Ana Karić, koja ga utjelovljuje. Smrt, koja je posljedica nemogućnosti ostvarenja društveno neprihvatljivog oblika ljubavi (pedofilije), u pripovijetci se javlja tek pred sam kraj, dok je u Frljićevu čitanju Manna ona pokretač dramske radnje - stanje smrti omogućuje raznoliko oživljavanje protagonista Aschenbacha.
Frljić kao da je glumcima dao potpunu slobodu pri kreiranju i interpretaciji uloga. Glumci plešu. Pjevaju. Plaču. Krevelje se. Bjesne. Histeriziraju. Glumci se igraju. I uživaju u toj igri, a sudeći po salvama smijeha uživa i gledateljstvo. Isto gledateljstvo biva napuštenim u onim trenucima kad ansambl »seli« na Kartagu - sva su uha naćuljena, sve oči uprte u izlaz na scenu, napetost bi se mogla nožem rezati, a ipak vlada mrtvačka tišina. Dopire glas Didone - jedini siguran znak o postojanju drugog kazališnog prostora, drugog kazališnog znaka.
Po završetku predstava publika se ujedinjuje na jednome mjestu radnje - u foajeu &TD-a. Stječe se dojam da je potpisala prešutni sporazum - pričaj o onom što si gledao, ne raspituj se o onom što tek slijedi. »Smrt u Veneciji« bila je bombastična demonstracija i glumačkog i redateljskog zanata, a što nam donose »Didona i Eneja« pitanje je koje nas sada jako kopka.
Zrinka Zorčec, Vjesnik 21. 2. 2008.
No comments:
Post a Comment