Način na koji je publika i njezina pozicija mišljenja u Smrti u Veneciji / Didoni i Eneju, način kojim se fokus pomjera s izvedbe primarne izvođačke zajednice na čin gledanja koji izvodi publika, nastavak je niza pokušaja koje sam u ovom kontekstu realizirao u različitim periodima svog kazališnog djelovanja.
Tijekom okruglog stola ‘Putovi k novom teatru (u hrvatskom teatru)’, koji je održan u sklopu 17. Eurokaza 2003. u prostoriji Akademije dramske umjetnosti, zajedno s ondašnjim kolegama sa studija dramaturgije i Anicom Tomić, izveo sam akciju u kojoj smo, nakon prekida okruglog stola, njegove sudionike zaključali u prostoriji koju smo prethodno napustili. Iako je dio nazočnih htio nastaviti diskusiju kao da se ništa nije dogodilo, sam prekid uveo je jednan drugačiji izvedbeni režim koji je polarizaciju publike oko tematskog sadržaja okruglog stola pretvorio u izvedbeno zastupanje stava spram prekida koji se dogodio. Ignoriranju prekida procedura koje je dotadašnji tijek okruglog stola etablirao, usprotivila se Emina Višnjić koja je tražila da se progovori o onome što se dogodilo. Sami sudionici prekida preselili su se na travnjak prekoputa ADU, ispred zgrade HNK, i promatrali pojedine sudionike okruglog stola koji su dolazili na balkon i razgledali postoji li mogućnost nekog drugog izlaza iz prostorije u kojoj su bili zaključani.
Učinci ovog prekida bili su dvostruki. S jedne strane, on je zatečenu situaciju (okrugli stol i njegove performativne procedure) obustavio uvođenjem drugačije distribucije uloga. Ako je do tada postojala labava podjela na one koji su u percepciji ostatka sudionika okruglog stola bili izvedbeno aktivniji i na one koji su svoje sudjelovanje sveli na pasivo promatranje/slušanje, sada se dogodila situacija u kojoj je opredjeljenje za ignoriranje ili tematizaciju prekida redefinirala izvedbne uloge. S druge strane, sam okrugli stol postao je izvedba za jednu novoformiranu gledateljsku zajednicu (smještenu na travnjaku ispred HNK) koja je prekid izvela.
Performans koji sam napravio 2005. u okviru promocije dvaju Akcijinih izdanja, Gavelline ‘Teorije glume’ i Lehmannovog ‘Postdramskog kazališta’ bavio se odnosom čina promatranja i njegovog performativnog potencijala da izvedbeno neintencionalni aktivitet slučajnih prolaznika rekreira u specifičan tip izvedbe. Nakon prvog dijela performansa, koji se odvijao u buffetu teatra ITD i koji je publiku tretirao kao jedinstvenu gledateljsku zajednicu, bez problematiziranja njezinog statusa, dogodio se njegov drugi dio u kojem su formirane četiri grupe od po četiri gledatelja, koje su bile razvežene na različite prigradske lokacije slabe prometne povezanosti s centrom. Članovima svake grupe, nakon što su bili dovezeni do određene lokacije, bilo je rečeno da na istoj pričekaju dolazak izvođača koji će nastaviti performans započet u ITD. Različite lokacije, od kojih su dvije bile parkinzi trgovačkih centara, uključivali su različitu frekventnost kretanja slučajnih prolaznika. Međutim, očekivanje gledatelja koji su dovedeni na te lokacije i najava da se performans uskoro nastavlja, bez obavijesti tko su izvođači koji će ga nastaviti, kao i oblika u kojem će se nastaviti, pretvorio je sve prolaznike i sve akcije u potencijalni nastavak izvedbe. Kao u predstavi ‘Nights in This City’ Forced Entertainmenta, u kojoj kroz turistički obilazak Sheffielda čin gledanja kolonizira izvedbeno neutralne radnje slučajnih prolaznika, i ovdje se dogodio isti slučaj. Međutim, za razliku od ‘Nights in This City’ gdje je percepcija publike cijelo vrijeme bila kontrolirana i usmjeravana kroz glas naratora, u primjeru koji navodim, izuzev početnog neodređenog obećanja da će se performans nastaviti, gledatelj je bio ostavljen potpuno sam u nastojanju da proizvede konzekventnost u objektivnoj stvarnosti kojoj je svjedočio i da u njoj verificira ono što jeste/nije nastavak performansa. Na taj način je perceptivno polje gledatelja postalo prostor proširenja i dovršavanja izvedbe. U onom trenutku kad je postalo jasno da percipirana stvarnost ne doseže status obećanog nastavka započetog performansa, izvedba je završena. Zanimljvio pitanje koje se ovdje pojavilo, a koje je kasnije, 2007. utjecalo i na koncipiranje crnogorske verzije double performancea ‘Gospođice Rajs/Rice puno prije geopolitike bila je muzika/glazba’, bilo je pitanje virtualnog jedinstva različitih gledateljskih grupa, kao i pitanje gdje se ovo jedinstvo događa kad je prostorna povezanost razbijena, a vremenska zadržana, odnosno u kojem tipu iskustva i u reprezentaciji kojih interesa različite gledateljske grupe još uvijek formiraju jednu gledateljsku zajednicu.
U projektu ‘T-formance: Louder then Bombs’, koji sam 2007. realizirao u suradnji s Borutom Šeparovićem, status publike bio je tematizirana kroz pitanje vrste ugovora koji postoji ili se pretpostavlja da postoji između publike i izvođača, kao i kroz pitanje njegove univerzalne (ne)primjenjivosti. Na samom početku publika je, za razliku od uobičajene kazališne situacije, u kojoj se svaki gledatelj barem načelno tretira kao ravnopravan sudionik s drugima, bila podijeljena u dvije grupe. Prva grupa je ušla u glavni izvedbeni prostor (prostor u kojem su se tijekom izvedbe nalazili i izvođači), a druga je ostala u predvorju. Budući da je cijela projekt bio koncipiran kao neka vrsta nagradne igre, u kojoj je stupanj sudjelovanja gledatelja bio kriterij za napredovanje prema osvajanju glavne nagrade, grupi koja je ostala izvan glavnog izvedbenog prostora rečeno je da se svojim ostankom do kraja predstave također kvalificiraju za dobivanje glavne nagrade. Njihovo ponašanje bilo je snimano nadzornom kamerom i prenošeno u glavni izvedbeni prostor, tako da ga je prva grupa, smještena u glavni prostor, mogla promatrati na ekranu. Ono što je divizija publike u dvije skupine proizvelo bila je situacija u kojem su (opet) izvedbeno neutralne radnje jednog dijela publike postajale konstitutivni element onoga što je kao izvedbu percipirao drugi dio publike. I unutar glavnog izvedbnog prostora, na temelju odgovora koje su gledatelji davali na iznešene hipotetske situacije, događalo se daljnje dijeljenje publike s obzirom na razinu spremnosti za sudjelovanjem. Ovdje se situacija dijela publike kao onog što konstituira izvedbu za drugi dio publike multiplicirala.
Tzv. double performanceom, istovremenim izvođenjem crnogorske i hrvatske verzije predstave ‘Gospođice Rajs/Rice, puno prije geopolitke bila je muzika/glazba’ u dva različita grada, pokušao sam se baviti pozicijom publike kroz mogućnosti perceptivnih pomaka koje ova situacija donosi. Predstave su se dva dana zaredom izvodile u Podgorici i Nikšiću. Prvo večer je podgorička publika gledala hrvatsku verziju, a nikšićka crnogorsku, dok je drugu večer bilo obrnuto. I jedna i druga publika dobile se informaciju o paralelnoj izvedbi druge predstave na drugom lokalitetu, kao i o tome da su predstave, osim različite glumačke podjele, u redateljskom prosedeu, scenografskom, kostimografskom i svakom drugom rješenju identične. Ideja ovog projekta bila je istraživanje percepcijskih proširenja koje činjenica istovremenog izvođenje dvaju predstava napravljenih istim redateljskim postupkom s dva različita ansambla proizvodi kod gledatelja. U njegovom fokusu bila je mogućnost tretiranja dvaju istovremenih, ali zasebnih i prostorno odvojenih izvedbi kao jedne, u kojoj upravo gledateljska svijest o onom što poznaje samo kao mogućnost u odnosu na konkretizaciju koju gleda, postaju ključno mjesto povezivanja dvaju izvedbi. Daljnje pitanje koje se ovim double performanceom htjelo otvoriti, a koja se ticalo svijesti gledatelja kao mjesta u kojem se događa virtualno jedinstvo dvaju izvedbi, bilo je pitanje njihova reprezentacijskog odnosa. Da li predstavu koju upravo gledamo čin gledanja proizvodi u izvedbeni reprezentant “identične” predstave koja se istovremeno događa na drugom mjestu ili obrnuto? Kako čin gledanja unutar reprezentacijskog odnosa dvaju predstava tretira vremensku perspektivu njihova nastanka?
Rekonstrukcija performansa ‘Cut Piece’ Yoko Ono iz 1965., koju sam s Anicom Tomić napravio 15. listopada ove godine u sklopu otvaranja kazališne knjižnice teatra ITD, bila je koncipirana, uz referiranje na recentniju i davniju prošlost ovog kazališta i različito (re)strukturiranje moći kojima je bilo označeno, kao ponavaljanje njegovog temeljnog prijedloga i razmatranje njegovih performativnih učinaka u bitno drugačijem kontekstu. Gledatelji su pozvani da škarama odrežu komad odjeće s izvođačice koja je sve to samo pasivno promatrala. Ona je mišljena samo kao sredstvo gledateljske izvedbe koja je, u ovom slučaju, uz izvođenje čina gledanja izvodila i konkretnu akciju za koju je, i ovo je možda najvažniji element, postojala partitura.
Tijekom okruglog stola ‘Putovi k novom teatru (u hrvatskom teatru)’, koji je održan u sklopu 17. Eurokaza 2003. u prostoriji Akademije dramske umjetnosti, zajedno s ondašnjim kolegama sa studija dramaturgije i Anicom Tomić, izveo sam akciju u kojoj smo, nakon prekida okruglog stola, njegove sudionike zaključali u prostoriji koju smo prethodno napustili. Iako je dio nazočnih htio nastaviti diskusiju kao da se ništa nije dogodilo, sam prekid uveo je jednan drugačiji izvedbeni režim koji je polarizaciju publike oko tematskog sadržaja okruglog stola pretvorio u izvedbeno zastupanje stava spram prekida koji se dogodio. Ignoriranju prekida procedura koje je dotadašnji tijek okruglog stola etablirao, usprotivila se Emina Višnjić koja je tražila da se progovori o onome što se dogodilo. Sami sudionici prekida preselili su se na travnjak prekoputa ADU, ispred zgrade HNK, i promatrali pojedine sudionike okruglog stola koji su dolazili na balkon i razgledali postoji li mogućnost nekog drugog izlaza iz prostorije u kojoj su bili zaključani.
Učinci ovog prekida bili su dvostruki. S jedne strane, on je zatečenu situaciju (okrugli stol i njegove performativne procedure) obustavio uvođenjem drugačije distribucije uloga. Ako je do tada postojala labava podjela na one koji su u percepciji ostatka sudionika okruglog stola bili izvedbeno aktivniji i na one koji su svoje sudjelovanje sveli na pasivo promatranje/slušanje, sada se dogodila situacija u kojoj je opredjeljenje za ignoriranje ili tematizaciju prekida redefinirala izvedbne uloge. S druge strane, sam okrugli stol postao je izvedba za jednu novoformiranu gledateljsku zajednicu (smještenu na travnjaku ispred HNK) koja je prekid izvela.
Performans koji sam napravio 2005. u okviru promocije dvaju Akcijinih izdanja, Gavelline ‘Teorije glume’ i Lehmannovog ‘Postdramskog kazališta’ bavio se odnosom čina promatranja i njegovog performativnog potencijala da izvedbeno neintencionalni aktivitet slučajnih prolaznika rekreira u specifičan tip izvedbe. Nakon prvog dijela performansa, koji se odvijao u buffetu teatra ITD i koji je publiku tretirao kao jedinstvenu gledateljsku zajednicu, bez problematiziranja njezinog statusa, dogodio se njegov drugi dio u kojem su formirane četiri grupe od po četiri gledatelja, koje su bile razvežene na različite prigradske lokacije slabe prometne povezanosti s centrom. Članovima svake grupe, nakon što su bili dovezeni do određene lokacije, bilo je rečeno da na istoj pričekaju dolazak izvođača koji će nastaviti performans započet u ITD. Različite lokacije, od kojih su dvije bile parkinzi trgovačkih centara, uključivali su različitu frekventnost kretanja slučajnih prolaznika. Međutim, očekivanje gledatelja koji su dovedeni na te lokacije i najava da se performans uskoro nastavlja, bez obavijesti tko su izvođači koji će ga nastaviti, kao i oblika u kojem će se nastaviti, pretvorio je sve prolaznike i sve akcije u potencijalni nastavak izvedbe. Kao u predstavi ‘Nights in This City’ Forced Entertainmenta, u kojoj kroz turistički obilazak Sheffielda čin gledanja kolonizira izvedbeno neutralne radnje slučajnih prolaznika, i ovdje se dogodio isti slučaj. Međutim, za razliku od ‘Nights in This City’ gdje je percepcija publike cijelo vrijeme bila kontrolirana i usmjeravana kroz glas naratora, u primjeru koji navodim, izuzev početnog neodređenog obećanja da će se performans nastaviti, gledatelj je bio ostavljen potpuno sam u nastojanju da proizvede konzekventnost u objektivnoj stvarnosti kojoj je svjedočio i da u njoj verificira ono što jeste/nije nastavak performansa. Na taj način je perceptivno polje gledatelja postalo prostor proširenja i dovršavanja izvedbe. U onom trenutku kad je postalo jasno da percipirana stvarnost ne doseže status obećanog nastavka započetog performansa, izvedba je završena. Zanimljvio pitanje koje se ovdje pojavilo, a koje je kasnije, 2007. utjecalo i na koncipiranje crnogorske verzije double performancea ‘Gospođice Rajs/Rice puno prije geopolitike bila je muzika/glazba’, bilo je pitanje virtualnog jedinstva različitih gledateljskih grupa, kao i pitanje gdje se ovo jedinstvo događa kad je prostorna povezanost razbijena, a vremenska zadržana, odnosno u kojem tipu iskustva i u reprezentaciji kojih interesa različite gledateljske grupe još uvijek formiraju jednu gledateljsku zajednicu.
U projektu ‘T-formance: Louder then Bombs’, koji sam 2007. realizirao u suradnji s Borutom Šeparovićem, status publike bio je tematizirana kroz pitanje vrste ugovora koji postoji ili se pretpostavlja da postoji između publike i izvođača, kao i kroz pitanje njegove univerzalne (ne)primjenjivosti. Na samom početku publika je, za razliku od uobičajene kazališne situacije, u kojoj se svaki gledatelj barem načelno tretira kao ravnopravan sudionik s drugima, bila podijeljena u dvije grupe. Prva grupa je ušla u glavni izvedbeni prostor (prostor u kojem su se tijekom izvedbe nalazili i izvođači), a druga je ostala u predvorju. Budući da je cijela projekt bio koncipiran kao neka vrsta nagradne igre, u kojoj je stupanj sudjelovanja gledatelja bio kriterij za napredovanje prema osvajanju glavne nagrade, grupi koja je ostala izvan glavnog izvedbenog prostora rečeno je da se svojim ostankom do kraja predstave također kvalificiraju za dobivanje glavne nagrade. Njihovo ponašanje bilo je snimano nadzornom kamerom i prenošeno u glavni izvedbeni prostor, tako da ga je prva grupa, smještena u glavni prostor, mogla promatrati na ekranu. Ono što je divizija publike u dvije skupine proizvelo bila je situacija u kojem su (opet) izvedbeno neutralne radnje jednog dijela publike postajale konstitutivni element onoga što je kao izvedbu percipirao drugi dio publike. I unutar glavnog izvedbnog prostora, na temelju odgovora koje su gledatelji davali na iznešene hipotetske situacije, događalo se daljnje dijeljenje publike s obzirom na razinu spremnosti za sudjelovanjem. Ovdje se situacija dijela publike kao onog što konstituira izvedbu za drugi dio publike multiplicirala.
Tzv. double performanceom, istovremenim izvođenjem crnogorske i hrvatske verzije predstave ‘Gospođice Rajs/Rice, puno prije geopolitke bila je muzika/glazba’ u dva različita grada, pokušao sam se baviti pozicijom publike kroz mogućnosti perceptivnih pomaka koje ova situacija donosi. Predstave su se dva dana zaredom izvodile u Podgorici i Nikšiću. Prvo večer je podgorička publika gledala hrvatsku verziju, a nikšićka crnogorsku, dok je drugu večer bilo obrnuto. I jedna i druga publika dobile se informaciju o paralelnoj izvedbi druge predstave na drugom lokalitetu, kao i o tome da su predstave, osim različite glumačke podjele, u redateljskom prosedeu, scenografskom, kostimografskom i svakom drugom rješenju identične. Ideja ovog projekta bila je istraživanje percepcijskih proširenja koje činjenica istovremenog izvođenje dvaju predstava napravljenih istim redateljskim postupkom s dva različita ansambla proizvodi kod gledatelja. U njegovom fokusu bila je mogućnost tretiranja dvaju istovremenih, ali zasebnih i prostorno odvojenih izvedbi kao jedne, u kojoj upravo gledateljska svijest o onom što poznaje samo kao mogućnost u odnosu na konkretizaciju koju gleda, postaju ključno mjesto povezivanja dvaju izvedbi. Daljnje pitanje koje se ovim double performanceom htjelo otvoriti, a koja se ticalo svijesti gledatelja kao mjesta u kojem se događa virtualno jedinstvo dvaju izvedbi, bilo je pitanje njihova reprezentacijskog odnosa. Da li predstavu koju upravo gledamo čin gledanja proizvodi u izvedbeni reprezentant “identične” predstave koja se istovremeno događa na drugom mjestu ili obrnuto? Kako čin gledanja unutar reprezentacijskog odnosa dvaju predstava tretira vremensku perspektivu njihova nastanka?
Rekonstrukcija performansa ‘Cut Piece’ Yoko Ono iz 1965., koju sam s Anicom Tomić napravio 15. listopada ove godine u sklopu otvaranja kazališne knjižnice teatra ITD, bila je koncipirana, uz referiranje na recentniju i davniju prošlost ovog kazališta i različito (re)strukturiranje moći kojima je bilo označeno, kao ponavaljanje njegovog temeljnog prijedloga i razmatranje njegovih performativnih učinaka u bitno drugačijem kontekstu. Gledatelji su pozvani da škarama odrežu komad odjeće s izvođačice koja je sve to samo pasivno promatrala. Ona je mišljena samo kao sredstvo gledateljske izvedbe koja je, u ovom slučaju, uz izvođenje čina gledanja izvodila i konkretnu akciju za koju je, i ovo je možda najvažniji element, postojala partitura.
