Vlatka Oršanić - teatarski eksperiment najbolje hrvatske sopranistice

Proslavljena operna diva prošlog tjedna nastupila je u neobičnom operno-kazališnom spektaklu Teatra &TD 'Didona i Eneja / Smrt u Veneciji', u kojem glumci istodobno glume u dvije predstave: u razgovoru govori o svojoj ulozi Didone, brojnim nastupima i suradnji sa slavnim dirigentima, životu na putovanjima i staromodnoj operi HNK

Dramsko-operni projekt “Didona i Eneja/Smrt u Veneciji“ vjerojatno je prvi pokušaj u povijesti teatra da se tako radi predstava“, kaže Vlatka Oršanić, proslavljena operna diva, trenutačno najpoznatija hrvatska sopranistica u svijetu, koja je prošlog tjedna prvi put nastupila u ulozi Didone u neobičnom operno-kazališnom projektu Teatra &TD. Predstavu je režirao mladi redatelj Oliver Frljić, koautor je Frano Đurović, a u drugoj i paralelnoj predstavi pojavljuje se glumačka diva Ana Karić.

Riječ je o dvostrukoj, odnosno trostrukoj predstavi istog glumačkog ansambla, koji istodobno glumi u dvije predstave - Purcellovoj operi “Didona i Eneja“ i Mannovoj “Smrti u Veneciji“ istrčavajući s velike pozornice &TD-a na manju SEK-a, a za to vrijeme ostali izvođači u foajeu pripremaju treći komad - Camusovu “Kugu“.

Vlatka Oršanić je imala zanimljivu karijeru. Sa 16 godina upisala se na ljubljansku Akademiju za glasbo, s 20 je diplomirala, a s 25 je otpjevala većinu zahtjevnih sopranskih uloga. Nakon toga se otisnula u svijet i na najpoznatijim europskim pozornicma, od Njemačke i Francuske do Španjolske i Britanije, nastupala 25 godina. I danas se pamti njezina Lucia, Katarina Izmajlova, Tosca, Jenufa, Lady Macbeth i druge role za koje je dobivala briljantne kritike i ovacije publike. Danas živi u Ljubljani i predaje pjevanje na ljubljanskoj i zagrebačkoj akademiji.

NACIONAL: Što vas je ponukalo da nakon dugog izbivanja sa zagrebačke scene prihvatite taj istraživački projekt u Teatru &TD?
- Privukla me ta neobičnost, ali prvenstveno Purcellova glazba i njegova opera “Didona i Eneja”, koju poznajem i volim otprije. Kad me pozvao mladi redatelj Oliver Frljić i predstavio mi svoje viđenje projekta, taj mi se eksperiment učinio jako zanimljivim, osobito zato što još nisam sudjelovala u sličnoj predstavi. Možda sam u početku bila malo skeptična, pitajući se kako će povezati ta dva različita teksta - Purcellov “Didona i Eneja” i Mannov “Smrt u Veneciji”, ali kad sam ponovno pročitala oba komada, uvjerila sam se da zaista postoji poveznica. Jako mi je drago što sam surađivala s tim mladim ljudima, velikim entuzijastima, koji vole svoj posao.

NACIONAL: U kojoj je mjeri vaša uloga Didone sukladna originalnoj Purcellovoj verziji?
- Apsolutno je sukladna Purcellovoj viziji. Još nikad nisam radila neki projekt, koji je u režijskom i konceptualnom smislu odstupao od glazbe. Glazba je vrlo bitan dio predstave i ne bi bilo dobro da se mijenjala. Nismo odstupili od sižea ni od poruke komada, ali smo promijenili način kazališne prezentacije, koji bi trebao biti zanimljiv publici. Neki se detalji međusobno konfrontiraju, primjerice, novost je podvojenost lika Eneje - pjeva ga moj student četvrte godine Domagoj Dorotić, a glumi Mislav Čavajda, koji istodobno govori i tekst Jaga iz “Otella”. Glumci istodobno sudjeluju u dvije predstave - operi i drami, skačući iz jedne u drugu na dvije scene, što je za njih strašno naporno i zahtijeva veliku koncentraciju.

Nina Ožegović, Nacional 22. 1. 2008.

Didona i Eneja / Smrt u Veneciji

Znalci se još uvijek ne mogu odlučiti je li važnije «što» ili «kako», tj. znači li više ono o čemu se piše, govori, glumi, pleše i muzicira, ili pak način kako se to radi. No, ponekad je važno i zašto-. Kazalište se, na svu sreću, odavno odlučilo za taj put, a hrvatsko je glumište svojeg najboljeg novog predstavnika dobilo u Oliveru Frljiću. Doduše, trebalo mu je određeno vrijeme da način prezentacije ideja dovede do razine prihvatljive takozvanom običnom gledatelju. Frljićevo hipertrofiranje kontekstualizacije bilo kojeg predloška donekle ima podlogu u radovima Branka Brezovca, koji je prvi na ovim prostorima spajao formalno nespojivo kako bi si u tom raskoraku stvorio prostor za igru. Na tom tragu, ali bez i naznake uspoređivanja, Frljić je istodobnom inscenacijom osiromašene opere Henryja Purcella «Didona i Eneja» i značenjski zagušene «Smrti u Veneciji» Thomasa Manna, stvorio u Teatru &TD prostor za, možda i paradoksalno, čehovljansko pitanje - «Kako živjeti?».

Iako je na početku primarna bila opera, Mannova kronika umiranja od ljepote u konačnici ostavlja snažniji dojam, jer je i njezin potencijal za razvoj dramskog tkiva bitno veći od strukturom ipak sputanog opernog materijala. Međutim, sukob apolonskog i dionizijskog, koji se tek uvjetno može svesti na dvojbu između «što» i «kako», ne bi mogao scenski živjeti bez jednog od dijelova. I prije intervencija, on je bio prisutan u operi, koja klasični duh priče obavija prpošnim baroknim ukrasima, ali i kod Manna, koji njemačkog asketa i živućeg klasika pretvara u zaljubljenog dječarca.

Izvornicima je donekle sukladan i raspored: u velikoj dvorani &TD-a igra formalna barokna opera, čiju produkcijsku ogoljenost kompenzira svjetski glas Vlatke Oršanić, dok u prostoriji - ime dovoljno govori - Studentskog eksperimentalnog kazališta, «Smrt u Veneciji» zadobiva lica o kojima Mann, iako je potvrdio autentičnost i autobiografičnost novele, nije ni sanjao. S jedne strane legitimna ljubav, kojoj se opiru bogovi, a s druge nezakonita, kojoj se opiru ljudi, očekivano imaju tragični završetak. On je, čak i bez Didonine upute da se pamti nju ali ne i njezinu sudbinu, za Olivera Frljića cinična paradigma smrti kojoj je svejedno priziva li je principijelnost ili ushit.

Ovakva «Smrt u Veneciji» čini se zazivom apsolutne slobode, jer čak citira i peticiju francuskih intelektulaca za ljubavnu i seksualnu ravnopravnost maloljetnih. Ruganje formalnosti koja ne prihvaća višu obavezu dolazi do vrhunca mnoštvom raznorodnih referenci, među kojima su nacističko spaljivanje knjiga, hrvatske devedesete ali i ostale dvadesetostoljetne katastrofe, od Varšave do Sarajeva.

No, ruganje se gubi u «Didoni i Eneji», gdje redatelj prihvaća zadani kanon i mijenja ga tek koliko je potrebno za povezivanje produkcija. Time ujedno daje scenski dokaz jin-jang principa kao iskustvene dopune svake formalne strogosti - ideološke, svjetonazorne pa čak i, zvjezdanom nebu unatoč, moralne. Ana Karić kao suputnica Vlatke Oršanić u minimalistički spektakularnoj smrti, kao i Didonin odlazak s odra Gustava von Aschenbacha, točke su kontrasta na podlozi potpuno različitih predstava, i kao takva su mjesta prožimanja priča, značenja, svjetonazora i, više ili manje ustaljenih, izvedbenih praksi.

«Smrt u Veneciji» u skladu je s dosadašnjim radovima Olivera Frljića u Teatru &TD, ali ipak čitljivija od «Sedmorice protiv Tebe» i «Gospođice Rice...». S druge strane, «Didona i Eneja» tek su nacrt opere, pri čemu je ritualno gušenje žudnje u vidu iz Manna posuđenog Tadzia važnije od izmijenjenog redoslijeda prizora. U dvostrukom projektu sve je dvostruko, a posebno znoj izvođača, pa su «Didona i Eneja / Smrt u Veneciji» istodobno i najsuzdržanija i najbolja režija Olivera Frljića. Ujedno, to je trenutno i režijski i izvođački najzahtjevniji proizvod hrvatskog kazališta koji, umjesto nemoćnim plačem, na čehovljansko pitanje odgovara barem pokušajem sinteze koja muči, ne samo hrvatsko glumište: prepustiti se nesputanosti vlastite misli, ukoliko uopće postoji, ili odustati od principa i uploviti u mainstream. Frljić je vjerojatno najprije sebi htio dokazati da može oboje, «igrati za raju i ne zanemariti taktiku». Progutavši malo, dobio je više, baš kao i publika.

Igor Ružić, Radio 101 22. 2. 2008.

Dvostruko više

Uz projekt »Smrt u Veneciji«/»Didona i Eneja« u Teatru ITD u Zagrebu

Smjelo postavljen Gavellin fragment o umjetničkoj odgovornosti kao uvodna misao sezone 2007./2008. Teatra &TD u prvoj je ovogodišnjoj premijeri toga kazališta našao izvedbeni ekvivalent. Novela »Smrt u Veneciji« Thomasa Manna te opera »Didona i Eneja« Henryja Purcella, obje u dramatizaciji i režiji Olivera Frljića, suizvedene su usporedno kao dvostruka predstava kojoj se može gledati i samo jedno lice.

Dvjema premijerama na dvjema scenama kazališta pridružen je i pokus buduće treće predstave u međuprostoru glumačkih garderoba, »Kuge« Alberta Camusa redateljice Anice Tomić. Unatoč gomilanju naslova, svi su se oni ostvarili tijelima istih glumaca, što je odredilo osnovnu formalnu problematiku projekta: složeno supostavljanje materijala i neuobičajeno zahtjevnu izvedbu. Izvrsna redateljska, dramaturška i glumačka koordinacija pretrpjela je tek poneku stanku, osvještavajući prisutnost odsutnosti i odjekujući poteškoćama u vremenskoj organizaciji.

No, strastvene glumačke izvedbe, posebno one Ane Karić, Mislava Čavajde, Deana Krivačića i Tvrtka Jurića, učinile su izmjenu vlastitih i kontrolu tuđih iskustava intrigantnom, ukazujući se kao mjesto najpoželjnijega događanja.

Sadržajna paralela dviju premijera uspostavila se kroz niz dvojstava: dvije smrti, dvije nemoguće ljubavi, dva politička problema u naličju zbivanja. Obje postdramske kreacije izrasle su iz svoga kraja: prva oplakivanjem smrti »prvorazredne kulturne činjenice« pisca Gustava von Aschenbacha, a druga Didoninom predsmrtnom arijom i plathovskim nestankom s glavom u štednjaku. Ipak, u nastavku su se razvile prema suprotnim mizanscenskim polovima.
Predstavom »Didona i Eneja« koja priča o mitskoj ljubavi vladarice Kartage i osnivača Rima dominirala je vrsna pjevačka izvedba Vlatke Oršanić, koja u stihiji predsmrtnog časa ujedinjuje glasove Didone i drugih likova (Enejine dionice izvodi i Domagoj Dorotić).

Reducirana i nadzirana mizanscena uglavnom se vraćala ishodavanju četverokuta na sceni čiju simboliku možemo tražiti, primjerice, u redateljskim glasom najavljenoj dekonstrukciji žuđenog Eneje »pomoću četiriju kanala«: triju izvođača i gestualnog materijala.
»Smrt u Veneciji«, priča o piscu kojeg smrt izbavlja od suočavanja s erotskim osjećajima prema dječaku Tadziu, ludičkom inscenacijom podsjetila je na Frljićevu nezasitnost u problematiziranju sadržaja i oblika.

Značenjske dosjetke – lezbijska ljubavna scena koja reprezentira onu homoseksualnu i pedofilsku, političnost novele – svevremenost nacionalizma, igra iluzije i realnosti – inverzija uobičajenih autoreferencijalnih iskaza kod koje dramski lik komentira predstavu, problematiziranje stvaralačke hijerarhije – scenograf Goran Petercol i redatelj (ali i suautor glazbe Frano Đurović) kao opsluživači scene samo su dio dugog popisa poticajnih elemenata dinamične jednosatne izvedbe.

Drugim riječima, predstava koja zahtijeva barem dvostruki dolazak u kazalište kako bi joj se svjedočilo i daleko više slovnih znakova kako bi se kritički progovorilo o njezinim političkim, izvedbenim i recepcijskim eks/implikacijama ostala je dosljedna u svome udvajanju – nije propustila udvojiti ni gledateljski užitak.

Višnja Rogošić, Vjesnik 22. 1. 2008.

Pustolovna selidba iz teatra u teatar

Dramsko-operni projekt »Didona i Eneja/Smrt u Veneciji« redatelja Olivera Frljića premijerno je izveden u petak u Teatru &TD. Frljić, redatelj »iščašene« perspektive, istodobno postavlja baroknu operu «Didona i Eneja» Henryja Purcella i dramatizaciju pripovijetke »Smrt u Veneciji« Thomasa Manna - obje predstave igraju istovremeno i s istim izvođačima koji, kad ne igraju u operi na velikoj sceni Teatra &TD, sudjeluju u »Smrti u Veneciji« u prostoriji Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK).

Ovaj eksperimentalni kazališni projekt istražuje način na koji se dva scenska i realna vremena uvjetuju i stvaraju specifičnu dramaturšku međuovisnost. I dok ova međuovisnost ostaje nevidljivom na površinskoj strukturi, privilegirano mjesto njezina pojavljivanja postaje iskustvo izvođača koji se stalno seli iz jedne u drugu izvedbu. Međutim, publika ima mogućnost u jednoj večeri pogledati samo jednu izvedbu i njihove strukturalne i vremenske uvjetovanosti ostaju izvan njezina vidokruga.

Zakoračivši u prostor SEK-a, gledatelj istovremeno zakorači i u predstavu - na putu do sjedala treba se probiti kroz raspjevane i ushodale glumce. Njihovo komešanje prestaje onog trena kada i ono publike. »Gustav von Aschenbach je umro« - glasom koji reže tišinu progovara sam Aschenbach, odnosno Ana Karić, koja ga utjelovljuje. Smrt, koja je posljedica nemogućnosti ostvarenja društveno neprihvatljivog oblika ljubavi (pedofilije), u pripovijetci se javlja tek pred sam kraj, dok je u Frljićevu čitanju Manna ona pokretač dramske radnje - stanje smrti omogućuje raznoliko oživljavanje protagonista Aschenbacha.

Frljić kao da je glumcima dao potpunu slobodu pri kreiranju i interpretaciji uloga. Glumci plešu. Pjevaju. Plaču. Krevelje se. Bjesne. Histeriziraju. Glumci se igraju. I uživaju u toj igri, a sudeći po salvama smijeha uživa i gledateljstvo. Isto gledateljstvo biva napuštenim u onim trenucima kad ansambl »seli« na Kartagu - sva su uha naćuljena, sve oči uprte u izlaz na scenu, napetost bi se mogla nožem rezati, a ipak vlada mrtvačka tišina. Dopire glas Didone - jedini siguran znak o postojanju drugog kazališnog prostora, drugog kazališnog znaka.

Po završetku predstava publika se ujedinjuje na jednome mjestu radnje - u foajeu &TD-a. Stječe se dojam da je potpisala prešutni sporazum - pričaj o onom što si gledao, ne raspituj se o onom što tek slijedi. »Smrt u Veneciji« bila je bombastična demonstracija i glumačkog i redateljskog zanata, a što nam donose »Didona i Eneja« pitanje je koje nas sada jako kopka.

Zrinka Zorčec, Vjesnik 21. 2. 2008.

Novi pristup napunio kazalište publikom znatiželjnog duha znatiželje

Stojim pred rijetko nezahvalnim zadatkom - napisati prikaz predstave / projekta od koje sam vidjela trećinu.

U petak je u zagrebačkom Teatru ITD premijerno izvedena predstava “Didona i Eneja / Smrt u Veneciji” koja se sastoji od dvije predstave koje se igraju istodobno u dvije odvojene dvorane, u kojima igraju isti glumci prelazeći s pozornice na pozornicu i putem (navodno) sudjelujući u trećoj istodobnoj predstavi - probama za Camusevu “Kugu”.

Cijeli koncept redatelja Olivera Frljića publici je nevidljiv, slabije informirani gledatelj ne bi za njega morao ni znati. Što je on pak učinio glumcima i režiji, koje je sigurno postavio pred neuobičajene zadatke, iz gledališta je nemoguće procijeniti. Dakle, pustimo privremeno koncept po strani. Trećina koja me zapala po izboru propagande kazališta bila je “Smrt u Veneciji”. Glasovita pripovijetka Thomasa Manna, možda i poznatija kao istoimeni Viscontijev film, postavljena je u komorni prostor SEK-a i pri tome razglobljena, parafrazirana, izlomljena, nadopisana, zapravo razigrana u neočekivanim asocijativnim smjerovima.

Prije svega, uglednog njemačkog pisca idealističko-intelektualne vrste Gustava von Aschenbacha, koji se nakon striktno urednog života u poznim godinama sasvim neočekivano u Veneciji zaljubljuje u četrnaestogodišnjeg dječaka; igra Ana Karić. I igra ga kao žena u raskošnoj crvenoj haljini. Dječaka igra Nataša Dangubić izgledajući kao djevojčica.

Tekst govori o muškarcima, slika pokazuje žene. Višestruko nedopuštena muška seksualnost iz priče na sceni vidi se kao ženska, a na nju se, kako dobro znamo, tradicionalno blaže gleda. I tako, među ostalim, postajemo jako svjesni razlike.

Priču dobrim dijelom pripovijedaju glumci izravno publici, igrajući pri tom različite pripovjedače i likove - Mislav Čavajda, Suzana Brezovec, Lana Barić, Tvrtko Jurić, Dean Krivačić. Poput digresija dodani su i dijelovi koji otvaraju razne teme: pedofilija i dječja seksualnost, odnos nacije i revolucije, čak i pisanje kritike. Ni u kojem času nije nam dopušteno da se “unesemo” u priču, a kad se i dogodi nježan trenutak između Aschenbacha i dječaka, redatelj osobno grubo ga prekida. Zahvaljujući odličnoj glumačkoj ekipi, sve to je i zabavno.

I za kraj još malo o konceptu koji je, premda nevidljiv iz gledališta, uspio učiniti dvije važne stvari. Prvo, o njemu se i prije premijere govorilo i pisalo atipično mnogo. Što vodi do drugog - ITD je u petak bio ne samo prepun nego je odisao onim lijepim duhom znatiželje koji posljednjih godina u kazalištu vidimo još samo u dječjim očima. A to je zlata vrijedno.

Iva Gruić, Jutarnji list 20. 1. 2008.