Uz projekt »Smrt u Veneciji«/»Didona i Eneja« u Teatru ITD u Zagrebu
Smjelo postavljen Gavellin fragment o umjetničkoj odgovornosti kao uvodna misao sezone 2007./2008. Teatra &TD u prvoj je ovogodišnjoj premijeri toga kazališta našao izvedbeni ekvivalent. Novela »Smrt u Veneciji« Thomasa Manna te opera »Didona i Eneja« Henryja Purcella, obje u dramatizaciji i režiji Olivera Frljića, suizvedene su usporedno kao dvostruka predstava kojoj se može gledati i samo jedno lice.
Dvjema premijerama na dvjema scenama kazališta pridružen je i pokus buduće treće predstave u međuprostoru glumačkih garderoba, »Kuge« Alberta Camusa redateljice Anice Tomić. Unatoč gomilanju naslova, svi su se oni ostvarili tijelima istih glumaca, što je odredilo osnovnu formalnu problematiku projekta: složeno supostavljanje materijala i neuobičajeno zahtjevnu izvedbu. Izvrsna redateljska, dramaturška i glumačka koordinacija pretrpjela je tek poneku stanku, osvještavajući prisutnost odsutnosti i odjekujući poteškoćama u vremenskoj organizaciji.
No, strastvene glumačke izvedbe, posebno one Ane Karić, Mislava Čavajde, Deana Krivačića i Tvrtka Jurića, učinile su izmjenu vlastitih i kontrolu tuđih iskustava intrigantnom, ukazujući se kao mjesto najpoželjnijega događanja.
Sadržajna paralela dviju premijera uspostavila se kroz niz dvojstava: dvije smrti, dvije nemoguće ljubavi, dva politička problema u naličju zbivanja. Obje postdramske kreacije izrasle su iz svoga kraja: prva oplakivanjem smrti »prvorazredne kulturne činjenice« pisca Gustava von Aschenbacha, a druga Didoninom predsmrtnom arijom i plathovskim nestankom s glavom u štednjaku. Ipak, u nastavku su se razvile prema suprotnim mizanscenskim polovima.
Predstavom »Didona i Eneja« koja priča o mitskoj ljubavi vladarice Kartage i osnivača Rima dominirala je vrsna pjevačka izvedba Vlatke Oršanić, koja u stihiji predsmrtnog časa ujedinjuje glasove Didone i drugih likova (Enejine dionice izvodi i Domagoj Dorotić).
Reducirana i nadzirana mizanscena uglavnom se vraćala ishodavanju četverokuta na sceni čiju simboliku možemo tražiti, primjerice, u redateljskim glasom najavljenoj dekonstrukciji žuđenog Eneje »pomoću četiriju kanala«: triju izvođača i gestualnog materijala.
»Smrt u Veneciji«, priča o piscu kojeg smrt izbavlja od suočavanja s erotskim osjećajima prema dječaku Tadziu, ludičkom inscenacijom podsjetila je na Frljićevu nezasitnost u problematiziranju sadržaja i oblika.
Značenjske dosjetke – lezbijska ljubavna scena koja reprezentira onu homoseksualnu i pedofilsku, političnost novele – svevremenost nacionalizma, igra iluzije i realnosti – inverzija uobičajenih autoreferencijalnih iskaza kod koje dramski lik komentira predstavu, problematiziranje stvaralačke hijerarhije – scenograf Goran Petercol i redatelj (ali i suautor glazbe Frano Đurović) kao opsluživači scene samo su dio dugog popisa poticajnih elemenata dinamične jednosatne izvedbe.
Drugim riječima, predstava koja zahtijeva barem dvostruki dolazak u kazalište kako bi joj se svjedočilo i daleko više slovnih znakova kako bi se kritički progovorilo o njezinim političkim, izvedbenim i recepcijskim eks/implikacijama ostala je dosljedna u svome udvajanju – nije propustila udvojiti ni gledateljski užitak.
Smjelo postavljen Gavellin fragment o umjetničkoj odgovornosti kao uvodna misao sezone 2007./2008. Teatra &TD u prvoj je ovogodišnjoj premijeri toga kazališta našao izvedbeni ekvivalent. Novela »Smrt u Veneciji« Thomasa Manna te opera »Didona i Eneja« Henryja Purcella, obje u dramatizaciji i režiji Olivera Frljića, suizvedene su usporedno kao dvostruka predstava kojoj se može gledati i samo jedno lice.
Dvjema premijerama na dvjema scenama kazališta pridružen je i pokus buduće treće predstave u međuprostoru glumačkih garderoba, »Kuge« Alberta Camusa redateljice Anice Tomić. Unatoč gomilanju naslova, svi su se oni ostvarili tijelima istih glumaca, što je odredilo osnovnu formalnu problematiku projekta: složeno supostavljanje materijala i neuobičajeno zahtjevnu izvedbu. Izvrsna redateljska, dramaturška i glumačka koordinacija pretrpjela je tek poneku stanku, osvještavajući prisutnost odsutnosti i odjekujući poteškoćama u vremenskoj organizaciji.
No, strastvene glumačke izvedbe, posebno one Ane Karić, Mislava Čavajde, Deana Krivačića i Tvrtka Jurića, učinile su izmjenu vlastitih i kontrolu tuđih iskustava intrigantnom, ukazujući se kao mjesto najpoželjnijega događanja.
Sadržajna paralela dviju premijera uspostavila se kroz niz dvojstava: dvije smrti, dvije nemoguće ljubavi, dva politička problema u naličju zbivanja. Obje postdramske kreacije izrasle su iz svoga kraja: prva oplakivanjem smrti »prvorazredne kulturne činjenice« pisca Gustava von Aschenbacha, a druga Didoninom predsmrtnom arijom i plathovskim nestankom s glavom u štednjaku. Ipak, u nastavku su se razvile prema suprotnim mizanscenskim polovima.
Predstavom »Didona i Eneja« koja priča o mitskoj ljubavi vladarice Kartage i osnivača Rima dominirala je vrsna pjevačka izvedba Vlatke Oršanić, koja u stihiji predsmrtnog časa ujedinjuje glasove Didone i drugih likova (Enejine dionice izvodi i Domagoj Dorotić).
Reducirana i nadzirana mizanscena uglavnom se vraćala ishodavanju četverokuta na sceni čiju simboliku možemo tražiti, primjerice, u redateljskim glasom najavljenoj dekonstrukciji žuđenog Eneje »pomoću četiriju kanala«: triju izvođača i gestualnog materijala.
»Smrt u Veneciji«, priča o piscu kojeg smrt izbavlja od suočavanja s erotskim osjećajima prema dječaku Tadziu, ludičkom inscenacijom podsjetila je na Frljićevu nezasitnost u problematiziranju sadržaja i oblika.
Značenjske dosjetke – lezbijska ljubavna scena koja reprezentira onu homoseksualnu i pedofilsku, političnost novele – svevremenost nacionalizma, igra iluzije i realnosti – inverzija uobičajenih autoreferencijalnih iskaza kod koje dramski lik komentira predstavu, problematiziranje stvaralačke hijerarhije – scenograf Goran Petercol i redatelj (ali i suautor glazbe Frano Đurović) kao opsluživači scene samo su dio dugog popisa poticajnih elemenata dinamične jednosatne izvedbe.
Drugim riječima, predstava koja zahtijeva barem dvostruki dolazak u kazalište kako bi joj se svjedočilo i daleko više slovnih znakova kako bi se kritički progovorilo o njezinim političkim, izvedbenim i recepcijskim eks/implikacijama ostala je dosljedna u svome udvajanju – nije propustila udvojiti ni gledateljski užitak.
Višnja Rogošić, Vjesnik 22. 1. 2008.
No comments:
Post a Comment