Stojim pred rijetko nezahvalnim zadatkom - napisati prikaz predstave / projekta od koje sam vidjela trećinu.
U petak je u zagrebačkom Teatru ITD premijerno izvedena predstava “Didona i Eneja / Smrt u Veneciji” koja se sastoji od dvije predstave koje se igraju istodobno u dvije odvojene dvorane, u kojima igraju isti glumci prelazeći s pozornice na pozornicu i putem (navodno) sudjelujući u trećoj istodobnoj predstavi - probama za Camusevu “Kugu”.
Cijeli koncept redatelja Olivera Frljića publici je nevidljiv, slabije informirani gledatelj ne bi za njega morao ni znati. Što je on pak učinio glumcima i režiji, koje je sigurno postavio pred neuobičajene zadatke, iz gledališta je nemoguće procijeniti. Dakle, pustimo privremeno koncept po strani. Trećina koja me zapala po izboru propagande kazališta bila je “Smrt u Veneciji”. Glasovita pripovijetka Thomasa Manna, možda i poznatija kao istoimeni Viscontijev film, postavljena je u komorni prostor SEK-a i pri tome razglobljena, parafrazirana, izlomljena, nadopisana, zapravo razigrana u neočekivanim asocijativnim smjerovima.
Prije svega, uglednog njemačkog pisca idealističko-intelektualne vrste Gustava von Aschenbacha, koji se nakon striktno urednog života u poznim godinama sasvim neočekivano u Veneciji zaljubljuje u četrnaestogodišnjeg dječaka; igra Ana Karić. I igra ga kao žena u raskošnoj crvenoj haljini. Dječaka igra Nataša Dangubić izgledajući kao djevojčica.
Tekst govori o muškarcima, slika pokazuje žene. Višestruko nedopuštena muška seksualnost iz priče na sceni vidi se kao ženska, a na nju se, kako dobro znamo, tradicionalno blaže gleda. I tako, među ostalim, postajemo jako svjesni razlike.
Priču dobrim dijelom pripovijedaju glumci izravno publici, igrajući pri tom različite pripovjedače i likove - Mislav Čavajda, Suzana Brezovec, Lana Barić, Tvrtko Jurić, Dean Krivačić. Poput digresija dodani su i dijelovi koji otvaraju razne teme: pedofilija i dječja seksualnost, odnos nacije i revolucije, čak i pisanje kritike. Ni u kojem času nije nam dopušteno da se “unesemo” u priču, a kad se i dogodi nježan trenutak između Aschenbacha i dječaka, redatelj osobno grubo ga prekida. Zahvaljujući odličnoj glumačkoj ekipi, sve to je i zabavno.
I za kraj još malo o konceptu koji je, premda nevidljiv iz gledališta, uspio učiniti dvije važne stvari. Prvo, o njemu se i prije premijere govorilo i pisalo atipično mnogo. Što vodi do drugog - ITD je u petak bio ne samo prepun nego je odisao onim lijepim duhom znatiželje koji posljednjih godina u kazalištu vidimo još samo u dječjim očima. A to je zlata vrijedno.
U petak je u zagrebačkom Teatru ITD premijerno izvedena predstava “Didona i Eneja / Smrt u Veneciji” koja se sastoji od dvije predstave koje se igraju istodobno u dvije odvojene dvorane, u kojima igraju isti glumci prelazeći s pozornice na pozornicu i putem (navodno) sudjelujući u trećoj istodobnoj predstavi - probama za Camusevu “Kugu”.
Cijeli koncept redatelja Olivera Frljića publici je nevidljiv, slabije informirani gledatelj ne bi za njega morao ni znati. Što je on pak učinio glumcima i režiji, koje je sigurno postavio pred neuobičajene zadatke, iz gledališta je nemoguće procijeniti. Dakle, pustimo privremeno koncept po strani. Trećina koja me zapala po izboru propagande kazališta bila je “Smrt u Veneciji”. Glasovita pripovijetka Thomasa Manna, možda i poznatija kao istoimeni Viscontijev film, postavljena je u komorni prostor SEK-a i pri tome razglobljena, parafrazirana, izlomljena, nadopisana, zapravo razigrana u neočekivanim asocijativnim smjerovima.
Prije svega, uglednog njemačkog pisca idealističko-intelektualne vrste Gustava von Aschenbacha, koji se nakon striktno urednog života u poznim godinama sasvim neočekivano u Veneciji zaljubljuje u četrnaestogodišnjeg dječaka; igra Ana Karić. I igra ga kao žena u raskošnoj crvenoj haljini. Dječaka igra Nataša Dangubić izgledajući kao djevojčica.
Tekst govori o muškarcima, slika pokazuje žene. Višestruko nedopuštena muška seksualnost iz priče na sceni vidi se kao ženska, a na nju se, kako dobro znamo, tradicionalno blaže gleda. I tako, među ostalim, postajemo jako svjesni razlike.
Priču dobrim dijelom pripovijedaju glumci izravno publici, igrajući pri tom različite pripovjedače i likove - Mislav Čavajda, Suzana Brezovec, Lana Barić, Tvrtko Jurić, Dean Krivačić. Poput digresija dodani su i dijelovi koji otvaraju razne teme: pedofilija i dječja seksualnost, odnos nacije i revolucije, čak i pisanje kritike. Ni u kojem času nije nam dopušteno da se “unesemo” u priču, a kad se i dogodi nježan trenutak između Aschenbacha i dječaka, redatelj osobno grubo ga prekida. Zahvaljujući odličnoj glumačkoj ekipi, sve to je i zabavno.
I za kraj još malo o konceptu koji je, premda nevidljiv iz gledališta, uspio učiniti dvije važne stvari. Prvo, o njemu se i prije premijere govorilo i pisalo atipično mnogo. Što vodi do drugog - ITD je u petak bio ne samo prepun nego je odisao onim lijepim duhom znatiželje koji posljednjih godina u kazalištu vidimo još samo u dječjim očima. A to je zlata vrijedno.
Iva Gruić, Jutarnji list 20. 1. 2008.
No comments:
Post a Comment